Nakon dugih i neizvjesnih dana rata, straha te iščekivanja na sisačkim ulicama, susret zapovjednika satnije u 2. bojni 2. gardijske brigade Gromovi Marijana Horvata i njegove djevojke Ire prerastao je u dirljivu priču koja već desetljećima simbolizira mir, olakšanje i pobjedu ljubavi nad svim ratnim strahotama.
Zlo se ne može pobijediti zlom, već samo ljubavlju.
Susret u Rimskoj ulici i trenutak koji je zaustavio vrijeme
Nakon završetka operacije “Oluja”, 11. kolovoza 1995. godine, sisačkim je ulicama prolazio vojni konvoj. Mladi i umorni vojnici vraćali su se u grad, dok su ih okupljeni građani pozdravljali pljeskom. Zapovijed je bila jasna – kolona se nije smjela zaustavljati niti je vojska smjela izlaziti iz vozila, ispričao je Marijan za Jutarnji.
Ira, tada 21-godišnjakinja, stajala je kraj sata u Rimskoj ulici. Danima nije znala ništa o Marijanu, a u njezinim su se pogledima miješali strah, nada i nervoza, posebice nakon što su gradu kružile dezinformacije i neprovjerene vijesti o stradalima. Dok je Marijan obavljao svoju dužnost na ratištu borbeno izbijajući na granicu s Bosnom, Ira je o “Oluji” doznavala iz medija.
Kada se konvoj usporio u blizini pozornice, njihovi su se pogledi sreli. Marijan se nagnuo kroz prozor teretnog vozila, a Ira mu je pritrčala u zagrljaj. Popela se na prste, obujmila ga rukama, dok joj je on položio desnu ruku na vrat. Bio je to trenutak pun emocija u kojem je za njih dvoje na sekundu stao čitav svijet.
Fotografija koja je ušla u povijest
Spontani i emotivni zagrljaj objektivom je zabilježila fotoreporterka Lea Krivošić, napravivši kadar koji će ubrzo postati poznat kao “Poljubac Groma”. Fotografija se danas čuva u sisačkom muzeju te se često uspoređuje s kultnim svjetskim ratnim fotografijama koje prikazuju povratak vojnika kući i kraj ratnih stradanja.
O samom trenutku nastanka ove povijesne fotografije, autorica Lea Krivošić prisjeća se kako je u hodu bilježila sve upečatljive prizore oko sebe, pa tako i emotivni zagrljaj plavokose djevojke. Bio je to samo brzi pritisak na okidač prije nego što je objektiv usmjerila prema drugom motivu. Tek nakon razvijanja negativa u tamnoj komori postala je svjesna koliko je kadar zapravo snažan, što su ubrzo potvrdili i njezini urednici, a sve nakon toga ušlo je u povijest, prenosi Dubrovački vjesnik.
Od prvog susreta u podrumu do ratnih izazova i malih nesporazuma
Ljubavna priča Ire i Marijana započela je još 1993. godine, kada su se prvi put ugledali u podrumu pretvorenom u bunker. Marijan se prisjeća tog neobičnog prvog susreta:
“Ušli smo u taj njihov podrum koji je doslovno bio pretvoren u bunker. Pogledam u tom polumraku i na kraju vidim krevet i na njemu sjede dvije cure. Ira plava, a ova druga smeđa… Imala je, baš ono, dugu plavu kosu. Baš sam si pomislio kako su obje lijepe.”
Službeno su se upoznali ubrzo nakon toga, kada se Ira prijavila za posao čistačice u vojarni. O tom susretu i Marijanovom “pomoćnom” potezu Ira uz osmijeh kaže:
“Isti taj Kvrga mi je rekao da se javim u vojarnu, jer traže čistačicu. S tek završenom školom i u ratu, činilo mi se da je u redu raditi bilo što, a da se može pošteno zaraditi novac. Tako sam se javila. Međutim, igrom slučaja tada se na zaprimanju dokumenata našao Marijan. Prepoznali smo se iz podruma i tada se službeno upoznali. Obećao mi je da će on sve srediti s tim papirima i da ću dobiti posao. Kasnije sam doznala da se doista potrudio – da ne dobijem posao i da ne radim tamo gdje ima puno dečki.”
Tijekom ratnih godina viđanja su bila rijetka. Marijan prisjeća tog razdoblja:
“Ma nismo mi baš nešto puno hodali, ja sam uglavnom bio na terenu i pod uzbunama, ona u podrumima. Moj pokojni zapovjednik Predrag Matanović dosta nas je dobro ustrojio i nije želio da previše informacija izlazi izvan postrojbe. Imali smo i zabrane odlaska kući, mobitela nije bilo. Mogao sam na telefon u zapovjedništvo, no bilo je ljudi koji su tada imali žene i djecu pa je bio red da oni imaju prednost. Rijetko smo se viđali.”
Zbog rijetkih susreta i napetosti u ratnim uvjetima, u jednom je trenutku došlo i do sitne razmirice. Ira se prisjeća telefonske svađe, prenosi Vjesnik:
“Izlazaka u grad nije bilo zbog uzbuna, nekad bih ja k njemu otišla u Pešćenicu, a nekada on k meni u Crnac. Onda smo se posvađali, i to preko telefona, jedno drugome smo poklopili slušalicu. Ja sam mislila da je gotovo i da ćemo prekinuti… Stajala sam na autobusnoj stanici kad je pristajao autobus iz Zagreba. On izlazi iz busa. Eto, opet slučajnost. I tu smo se pomirili.”
Marijan na to kroz smijeh kratko dodaje:
“Ma nismo se ni svađali.”
Iako se danas više ni ne sjećaju oko čega je izbio nesporazum, Ira ističe kako joj je to razdoblje unatoč svemu ostalo u sjećanju kao najzaljubljeniji dio života.
Izvor: Udruga GROMOVI
Okretanje nove stranice
Nakon završetka ratnih operacija, Marijan i Ira odlučili su ratna zbivanja ostaviti iza sebe i posvetiti se zajedničkoj budućnosti. Vjenčali su se u veljači 1996. godine, a ubrzo nakon toga dobili su kćer Teu.
Danas žive mirnim obiteljskim životom u Sisku. Marijan je umirovljeni ratni veteran koji izbjegava javne istupe i ratne teme, tražeći svoj mir u svakodnevnim sitnicama, obitelji i prirodi:
“Tu sam stranicu zatvorio. Nije mi žao što sam se borio. Recimo da nisam, pa kakav bih bio čovjek, kako bih se pogledao u ogledalo? Drago mi je jer smo oslobodili zemlju… Sada samo želim svoj mir.”
Ira s osmijehom dodaje kako ih je unatoč teškim vremenima sudbina spojila na najbolji mogući način:
“Da nije bilo rata, nikad Marijan ne bi završio u Sisku niti upoznao mene.”
Nakon svih ratnih razaranja i mržnje s kojom su se suočavali, njihov “Poljubac Groma” ostaje trajni podsjetnik na to da se zlo nikada ne može pobijediti zlom, već jedino ljubavlju, nadom i ljudskošću koje daju snagu za novi početak.
Naslovna fotografija: “Poljubac Grom”, Lea Krivošić
